Halifa – Ali ibn Ebu-Talib r.a.

Ali ibn Ebu-Talib, je četvrti “pravedni halifa”. Oba roditelja mu potiču  iz plemena Hašim. Bio je amidžić i zet Allahovog Poslanika. Od  svih ashaba on mu je bio najbliži rođak. Njegova porodica je napajala  vodom hadžije u danima hadža (u vrijeme prije islama).

Fizički izgled
Bio je srednje visine, visokoga čela, tamnoput, lijepoga lica, krupnih  očiju, koje je podvlačio surmom. Imao je veliku bradu, koju nije knio,  nego je ostavljao u njenoj svjetlini. Imao je krupne ruke i noge i jedre  i istaknute mišiće. Isticao se izvanrednom fizičkom snagom, tako da u  cijelom svom životu nije bio pobijeđen u okršaju. Hodao je brzo,  naročito kada bi bio u bici.

Alija ibn Ebu-Talib
Bio je poznat među svojim narodom kao jedan od najčestitijih i  najskromnijih ljudi. Govorili su za njega da u sebi nije nosio nikakvo  zlo ni mržnju. Također su ga poznavali i po tome što je bio veoma  pobožan i što nikada nije bio idolopoklonik prije primanja muslimanske  vjere. U historiji islama zapamćen je kao prvi dječak koji je primio  islam, a rodio se u samoj Kabi.

Život u islamu

Bio je privržen Muhamedu s.a.v.s. sa kojim se pobratimio, i to dvaput.  Nosio je nadimak “Povjerljivi”, koji je dobio kada je Poslanik  vršio hidžru iz Meke u Medinu. Kada su neprijateljski nastrojeni mekanci  namjerili da ubiju Muhammeda, Ali se sakrio u njegov krevet i pretvarao  se da je on, kako bi Poslanik mogao bezbijedno pobjeći iz Meke u Medinu.  Tom prilikom mu je Poslanik ostavio u amanet da vrati sve povjerene  stvari njihovim pravim vlasnicima, što je i učinio.

U bici na Bedru, dobio je zadatak da izađe na dvoboj sa Velidom ibn  Utbetom ibn Rebiom, pa je on izašao i ubio ga jednim udarcem. Zatim je u  jeku bitke pobio najljuće neprijatelje islama, sve poznate i priznate  borce. Alija je nosio zastavu crne boje, kojoj su dali naziv “Ikab”.  Tako je bilo i na bici na Uhudu. Alija nije izostao ni iz jedne bitke,  osim iz pohoda na Tebuk, jer ga jeMuhammed a.s. ostavio kao  namjesnika Medine.

U vrijeme Ebu Bekra r.a. bio je glavni savjetnik, a u  vrijeme hilafeta Omera r.a. bio je savjetnik i glavni kadija. Uživao je  veliko povjerenje kod ljudi zbog svoga poznavanja vjerskih propisa, što  se vidi iz onoga što je Abdullah ibn Abbas rekao o njemu: “Ako bi nam  Alija nešto potvrdio, ne bi tražili potvrdu ni od koga drugoga”. Čak je  i Vođa Pravednih Omer r.a., kada bi naišao na kakav problem, prepuštao  bi Aliji da ga on riješi. Muhammed a.s. je za njega rekao u jednom  hadisu, “Ja sam grad znanja, a Alija je kapija na njemu.”

Četvrti halifa
Nakon Osmanovog ubistva, Alija nije želio preuzeti hilafet. Nakon  nagovaranja odlučio je popustiti, ali pod uslovom da mu svi u džamiji  daju prisegu na vjernost. Prvi je dao prisegu Talha ibn Ubejdullah, a  nakon njega i ostali prisutni. Na taj način Alija a.s. postade  4. halifa i ujedno i posljednji “pravedni halifa”.
Odmah po preuzimanju hilafeta, novi halifa je naišao na probleme.  Smatrao je da treba smijeniti sve namjesnike koje je postavio Osman  r.a., što je izazvalo velike revolte u pokrajinama u kojima su Osmanovi  namjesnici vladali. Također, odbio je da odmah kazni Osmanove ubice, što  je izazvalo podijeljenost ummeta na dvije grupe. Skupinu koja je  smatrala da je potrebno odmah kazniti Osmanove ubice predvodio  je Muavija ibn Ebu-Sufjan, koji je sa Osmanom imao rodbinsku vezu. Ova  podijeljenost je rezultirala brojnim sukobima i bitkama, među kojima su  Bitka kod deve i Bitka na Sifinu. Bilo je to vrijeme prepuno smutnji,  spletki i nereda.
Vremenom se broj Alijinih pristalica smanjivao, a broj onih koji su  smatrali da Muavija ibn Ebu-Sufjan treba biti halifa rastao.

Preseljenje (smrt)
Četrdesetih godina po Hidžri sastala su se tri čovjeka iz reda Haridžija  i, smatrajući da su muslimani zalutali, te da se trebaju ubiti  namjesnici: Alija, Muavija i Amr ibn el-‘As. Dogovor je pao da se sva  tri ubistva odigraju 17. ramazana. Pokušaj ubistva Muavije je propao,  iako ga je ubica ranio zatrovanom sabljom po debelom mesu. Nakon  dugotrajnog liječenja Muavija je ozdravio. Amr ibn el-‘As se razbolio,  te nije izašao na sabah namaz, nego je poslao Haridžea ibn Huzejfea,  kojega je Amrov ubica ubio.

Abdurrahman ibn Muldžem je sačekao Aliju r.a. ispred njegove kuće kada  je ovaj krenuo klanjati sabah namaz u džamiji i udario ga sabljom po  čelu. Halifa nije odmah podlegao ranama, nego je uspio poživjeti  dovoljno dugo da naredi da se ne kažnjava niko osim njegovog ubojice i  to bez mučenja. Naredio je sljedbenicima da nipošto ne traže osvetu.  Umro je neprestano ponavljajući šehadet.

Postoje različita predanja oko toga gdje je ukopan Alija. Jedni kažu da  je dženazu klanjao njegov sin Hasan, i da je ukopan u Rahbi kraj velike  džamije u Kufi, drugi kažu da je ukopan kod kufljanskog dvorca, treći da  ga je Hasan prenio u Medinu i ukopao u Bekijju, blizu Fatime. Većina  historičara se slaže da je ukopan u Nedžefu. Poslije ukopa Alije, njegov  ubica Abdurrahman ibn Muldžem ubijen je i zakopan na nepoznatom mjestu.