Halifa – Osman ibn Affan r.a.

Osman ibn Affan vodi porijeklo od Umejje, jednog od najčasnijih  kurejševićkih plemena, koje je nosilo zastavu u ratovima i imalo neka  vjerska zaduženja okoKabe. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi tog  doba. Ostao je zapamćen kao 3. halifa i kao pisar, koji je  zapisivao Objavu dok je silazila Poslaniku s.a.v.s.. Imao je dva  nadimka: Ebu-Abdullah i Ebu-Amr

Osman r.a. prije islama
Osman ibn Affan je rođen u bogatoj trgovačkoj kući. Bio je lijepog  ahlaka, pravedan iskren i pouzdan. Nije volio oružje. Izbjegavao je  svaku svađu, prezirao nasilje. Nastojao je mirno riješiti probleme. Bio  je veoma stidljiv.
Živio je čisto i uredno, za razliku od većine Mekanskih mladića toga  doba. Nije pio alkohol, niti je bludničio. O sebi je znao  govoriti: “Allaha mi, nisam počinio blud, ni u džahilijetu ni  u islamu.” Održavao je rodbinske veze i pomagao je svoju rodbinu. Iako  je rođen u blagostanju i bogatstvu, ipak je bio darežljiv.

Život u islamu
Osman r.a. je primio islam još u vrijeme kada je na svijetu manje od  40-tak muslimana. Još u vrijeme džahilijeta, želio se oženiti Rukajjom,  kćerkom Poslanika s.a.v.s., no ona se udala za Utbu ibn Ebu-Leheba. Kako  je islam rastao, tako su Kurejšije pokušavale na svaki mogući način  spriječiti to širenje. Tako je Ebu-Leheb, Poslanikov amidža, koji je već  ranije bio oženio svoja dva sina sa Poslanikovim kćerkama, riješio da ih  razvede kako bi na taj način Muhammeda a.s.pozabavio ličnim problemima.  No, Poslanik se veoma obradovao time što su mu se kćerke razvele od  mnogobožaca. Nešto kasnije, Osman r.a. se oženio Rukajjom. Nakon što se  pojačao pritisak Kurejšija na muslimane, Osman i njegova žena Rukajja  čine hidžru u Abesiniju, i tamo provode neko vrijeme. Tamo su dobili  sina kojemu dadoše ime Abdullah. Kasnije, kada je bila  dogovorena hidžra u Medinu, Osman i njegova žena su bili prvi koji su je  izvršili.

Osman r.a. nije učestvovao u bitki na Bedru jer mu je žena Rukajja bila  bolesna, pa je ostao uz nju. Nakon sretnog završetka bitke Rukajja  umire. On nije želio da prekida rodbinske veze sa Poslanikom a.s., te  zatraži ruku njegove druge kćerke Ummu Kulsum. Vjenčanje je bilo u  rebiul-evvelu 3. godine po Hidžri, a dogovoren je isti mehr kao i za  Rukajju. No, nije prošlo mnogo, a Osmanu r.a. je umro sin Abdullah u  svojoj 6. godini i nedugo nakon toga, 9. godine po Hidžri umrla je i  Ummu Kulsum, sa kojom nije imao djece. Kada je  druga Resulullahova kćerka preselila na Ahiret, on je rekao Osmanu:  “Kada bih imao i treću kćerku dao bih je za tebe.” Zbog činjenice da je  bio oženjen sa dvije Poslanikove kćerke, Osman r.a. dobio je nadimak  “Zun-nurejn”, što znači vlasnik dvije svjetlosti.

Za vrijeme života, obradovan je viješću da je zaslužio mjesto  u Džennetu. Nije se pročuo smjelošću ni slavom u ratu. Bio je u bitkama  na Hendeku, Hudejbijji, Hajberu, učestvovao je u  osvajanju Meke, Hunajnu, Taifu i Bici na Tebuku i na Uhudu, za koju se  priča da je pobjegao. No, kako nije bio pretjerano hrabar, on je činio  sve da novčano pomogne muslimansku vojsku. Tako je jednom prilikom  donirao 300 deva sa cjelokupnom opremom i hiljadu dinara, pa je Poslanik  a.s. na to rekao: “Šta god Osman od danas uradi, neće mu naškoditi”

Treći halifa
Nakon smrti Omera r.a, okupilo se vijeće kako bi izabrali novoga halifu.  Bilo je predloženo šest ashaba, da bi nakon rasprave trojica odustala, a  ostali su: Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib i Abdurrahman ibn  Avf. Abdurrahman ibn Avf je tada rekao: “Ja ću preuzeti na sebe izbor, i  odredit ću onoga ko je preči od vas dvojice”, pa je ispitivao  stanovništvo u nadi da će volja naroda odlučiti. Međutim, kada ni jednom  od njih dvojice narod ne ukaza povjerenje, on se odluči da okupi  vjernike u džamiji, te sa minbera zatraži od kandidata da se  zakunu Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika a.s. da će raditi  kao Ebu-Bekr i Omer ibn el-Hattab. Alija ibn Ebu-Talibodgovori da se ne  može zakleti, ali da će uložiti sve od sebe, a Osman izreče zakletvu, te  tako postade treći halifa.

Za vrijeme Osmanovog hilafeta nastavljena su osvajanja na istoku.  Osvojena je Armenija i Azerbejdžan, a  stanovnici Taberistana i Gruzije su se dobrovoljno predali.  Period hilafeta Osmana r.a. je period kada su muslimani bili najjači, i  kada su živjeli u najvećem blagostanju. To vrijeme je zapamćeno po  sljedećem:

Kovan je novac koji je dopro u sve krajeve hilafeta.
Formirana je mornarica koja je izvojevala mnoge pobjede.
Medina je postala prijestolnica
Kur'an je sastavljen u jednu zbirku po pravilima koja važe i danas.

Izmjenjivao je namjesnike na visokim položajima i na njihova mjesta  postavljao svoje rođake, pa je to izazvalo nezadovoljstvo muslimana.  Nagomilani gnjev prerastao je u pobunu. Prvo se pobunio narod Kufe,  zatim Basre, a u Egiptu se pripremala pobuna i zavjera o ubistvu halife.  Iako je bio svjestan teškoće u kojoj se našao halifa nije htio preći  u Šam gdje bi mu bila pružena zaštita, nego je govorio: “Allah mi je  dovoljan, a divan je On zaštitnik”

Preseljenje (smrt)
Pobuna je prerasla u opsadu Osmanove r.a. kuće. Okupili su se  stanovnici Egipta, Kufe i Basre, a bilo je i  nekolicina muhadžira i ensarija koji su se kasnije razišli zbog  obavljanja Hadždža. U petak 8. zul-hidžeta 35.HG pobunjenici su  preskočili zidove kuće i sukobili se sa stražarima. U kuću su upali:  Muhamed ibn Ebu-Bekr, Kenane ibn Bišr ibn Itab, Sevdan ibn Hamran i Amr  ibn el-Hamk. Zatekli su Osmana r.a. kako čita Kur'an. Kenane je  željeznom šipkom udario halifu, oborivši ga na stranu, a Amr ibn el-Hamk  mu je sjeo na prsa i devet puta ga probo nožem. Halifa je umro sa  riječima: “Neka je slavljen uzvišeni Allah”